Пређи на главни садржај

Ljudi bez imena

   Bezimeni ljudi prolaze.
   Bezlični, ispijeni, bledi.
   Ako nemaš ime nisi pripitomljen - izgovara Mali princ.

   Gledam ljude kako prolaze, svi su oni nekom nešto. I njima je neko nešto. Niko nije svoj. Niko nije u miru sa samim sobom.

    Bez prefiksa moj, ili moja kao da ne postoje. Posle tog moj, moja, obavezno dodje i status koji dotična osoba zauzima u njihovim životima. Svedeš čoveka, živo biće, na status koji zauzima u tvom životu. Ni ti nisi svoj, svoja, pa tako uzvraćaš istom merom. 

     Da bi iko na ovom svetu, video drugog čoveka, upoznao drugog čoveka, za početak bi trebalo da ga pogleda bez prefiksa. Ako vam je naravno do toga. Ako vam je do toga da spoznate život i drugo ljudsko biće.
      Pomodorstvo je postalo priznanje sopstvene sebičnosti, bez da se zaista i prihvata. A to je samo jedan mali korak da je čovek u miru sa tim da su i drugi, isto kao i on sam, sebični. Na sopstvenu nekako i pristanu, tudju ni ne vide. Negiranjem njenog postojanja, negira se individua. 

      Negira se postojanje drugog ljudskog bića, života.
      Na taj način negira se i sopstveno postojanje.

      Dokle god drugog čoveka postavljate u status koji ima sa vama, ne vidite tog drugog čoveka. Pravite vezu sa tim drugim čovekom. Tamo gde postoji veza, nema suživota, nema zajedničkog života niti zajednice, onoga što ona zaista predstavlja. Postoji samo skupina ljudi koji su odnosu, ne i u životu.

      Tako vam prodje život bez da ste se sreli, a nekmoli upoznali drugo živo biće. Bez ikakvog kontakta sa zemljom i stvarnošću. A dane i noći u istoj kući ste proveli, na poslu, u školi...

       Preplašeni, ustrašeni od onoga što zaista možete videti u drugim očima bez da ste to vi sami. Sve dajete samo na spoljašnjost i predstavu. 
       
       Kako vam je kad ostanete sami? 
       Toliko ste usamljeni, čak i onda kada ste s drugim ljudima, da ne možete da prihvatite ni trenutak da ste sami sa sobom, sa sopstvenim bićem. Sa onim što vam šapuću srce i duša.

      Iz toga dolaze nova zatrpavanja i nove šarene laže, ali o tome ćemo drugi put.

      Za to vreme, pogledajte bliskog vam čoveka.
      Možda vam se desi ljubav.


        

      

















  


















     

Коментари

Популарни постови са овог блога

Boemska rapsodija

   Pad je prilika da se podignete. To je blagoslov.    Pametni ljudi se uče na greškama drugih ljudi. Iteligentan čovek isključivo na svojim. I to ne iz prve. Prethodi višeputno lupanje glavom o zid.     U takvim situacijama smo skloni da krivimo život, sudbinu, Tvorca... prodje dosta vremena dok se ne pokupimo i krenemo iz početka. A sve to samo zarad toga, da krenemo opet iz početka. Ovaj put sa potpunim poverenjem u to da ako nam je dato to da prodjemo, onda ćemo i proći.     Nema tu krivice, samokažnjavanja, kajanja...     Ima pokajanja, ima svesti o tome da osećaj krivice drži čoveka u ropstvu. A svaki čovek je slobodno biće, samo ne postoji uvek svest o tome.     Pad je prilika da donesemo promene u život. One bitne, unutar nas samih. Uostalom, to je i jedina prava promena. To trebamo shvatiti kao priliku, da stvari uradimo ne bolje, nego na bolji način. To je prilika da se odvojimo od programa sa...

Čekajući princa

      Za sve frajerice, tatine devojčice i sve najdraže mamine princeze.Sve ste postigle u životu, imate školu, stan, auto... ali, nemate svoj život.               Možete da putujete gde god hoćete, nadjete i ponekog frajera ili neku dužu vezu. Za standarde, koje ste same sebi postavile, niko nije dovoljno dobar, lep, pametan... niko nije "preveličanstveni" da bi ste sa njim rodile dete. A pitanje je, da li vi zaiste želite dete?               Dete, kao šansu za neku dušu da ponovo dodje na svet.               Oslobodile ste se nametnutog mišljenja da je žena rasplodni objekat i da je tu da bi se društvo okoristilo njenim genitalijama. Pa nije žena inkubatorska stanica.       Oslobodile ste se "tripa" da muškarcima radjate decu kako biste ih ti...

Usudi se da budeš slobodan čovek

     Najveći mrak unutar čovekovog bića je njegov ego.      Za njega, mi smo savršeni, najbolji, najjadniji... i naravno najdobriji. Svega tu ima od NAJ . Čak i kada kudimo sebe, zapravo gladimo naše JA . Svaka, pa i mrva, pomisli da se dotakne ta unutrašnja krhka bomba, ostavlja čoveka zakočenog u ma i najslabijem nagoveštavanju oslobođanja.     Jer, gde ćeš onda, kada ga nestane? Nestaješ i ti, zajedno sa njim, nemate. Vakuum si.      Ovde smo da srušimo iluzije i izgradimo snove!     A jedna od najvećih iluzija je da nestankom našeg preveličanstvenog JA nestajemo i mi sa njim.          Njegovim nestajanjem, korak po korak, polako prihvatamo činjenicu da smo slobodna bića. Sve dok smo u njegovoj zamci, slobode nema. To je proces.      I da se razumemo, pričamo zaista o tome šta znači biti odrastao, slobodan čovek. Šta znači biti čovek, jer kad...