Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за фебруар, 2018

Stanje duha

   O stanju našeg duha jasno svedoči izbegavanje olimpijskog i to u širokom luku.    Kao i uvek, imate hiljade i hiljade izgovora za to.       Na ovim poslednjim u Pjongčengu dominirale su svojim olimpijskim pričama žene. Da, pričama. Neke od njih su odnele zlato kući. Marit Bjorgen je osvojila pet medalja. Ona je jedini sportista koji u svojoj karijeri ima ukupno petnaest medalja sa Zimskih olimpijskih igara. Aljoni Ševčenko je uspelo da osvoji zlato u svojoj 38. godini, posle niza pehova. Ovo su joj bile pete olimpijske igre po redu na kojima je učestvovala. Alina Zagitova, Jevgenija Medvedeva, Ester Ledecka i mnoge druge.     Kao da ih je sama Hera vodila u izboru za svoju sveštenicu.  A to je i ono mnogo lepše i dublje šta stoji iza svake od njih. Stoji jedna  ljudska priča. O borbi, usponima, padovima, željama, suzama, upornosti...      Iz svake od tih priča može se mnogo toga naučiti. To je to stanje duha koje toliko nedostaje na ovim prostorima. U zamci ste, onoj koju ste

Dati ili ne dati, pitanje je sad

   Na ovu šekspirovsku dilemu nećete dobiti odgovor od Šekspira.    Na to, naizgled trivijalno pitanje, odgovara sam život.       Ovaj svet,  koji se svakim danom raspada sve više, jedino ljubav može spasiti.     Ne neka iluzorna i daleka nego ona, prava. Lako je spašavati svet, udeliti prosjaku, brinuti o izbeglicama iz Sirije. Jer, sve to radite a opet ne možete mirno da spavate.     Ljubav je onda kada ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe. Kada bi za bližnjega svoga uradili stvari kao za sebe.   Ne ono što vi mislite da je "dobro" za tog čoveka, već ono što on traži, što on misli da je "dobro" za njega. To treba dati drugom čoveku. Kada se daje, ne razmišlja se o tome šta i kako.    Najviše što možete uraditi za drugog čoveka to je da ga volite, takvog kakav jeste.    Čak i onda kada vidite da taj čovek "greši", budite tu negde za njega, jer njemu su potrebne njegove "greške". Nikog ne možete odvući od ivice provalije, ma

Ljubav i vino

 Baš negde na granici izmedju zime i proleća stižu nam dva praznika, koja se u biti svode na isto.      Ljubav i vino.  Ljubav, ona izmedju muškarca i žene, uvek bolje ide kada se zagreje kapljicama vina. Reči bolje klize, tako da nam se dešava da izgovorimo i ono što samo pred spavanje šapućemo zvezdama.    Ljubav još niko objasnio nije, kao uostalom ni dobro vino. Jedino što možemo to je da pričamo ili pevamo kakav trag ostavljaju u nama. A ostavljaju, pogotovo ljubav, ponekad godinama ne možemo da se oporavimo, ili nam obeleže mnogo godina.     Ljubav je izuzetno bitna stvar u našim životima. To je naš pokretač, naša snaga.    Vino, baš kao i ljubav, kali se.     Počev od februara gaji se zrno groždja  do oktobra, isto ono koje će vinu dati slast. Ništa se ne može i ne sme preskočiti u tom procesu. Tako je i sa ljubavlju. Nije to zaljubim se i gotovo. To je proces, to su usponi i padovi, iskušenja. Danas ga volim, sutra bih ga ubila... svi već dobro znamo kako to

Volim februar

        Nikada lepotu dogadjaja nije nadmašilo čekanje i strepnja koje su vodile do njega.         Nijedno proleće ne nosi tu lepotu u sebi koju najavljuje miris vode otopljenih glečera koji stiže rekama do nas. To je svež vazduh koji nas izvlači iz domova.          Zima nosi tišinu. Zima nosi mir. Pokazuje nam kakvi smo zaista, skida naše maske. A onda smo opet svi uzdrhtali pred nagoveštajem proleća koje nam pomera svu nutrinu i lagano zamagljuje pogled.          Ta naša spremnost da mu se predamo da nas prodrma čini da mu se svake godine radujemo. Kad uzdrhtali u februaru, dok slušamo ljubavne pesme mačaka koje dopiru sa krovova, čujemo da - stiže.         Lomiće se priroda i mi zajedno sa njom. Koliko god planirali neke dogadjaje uvek nešto ne bude po planu. Zato je ovo vreme  iščekivanja uvek puno uzdrhtalosti mašte. Sve ono što proživljavamo dok čekamo uvek je lepše od onoga što čekamo. A naravno, lepo je čekati stvari za koje smo sigurni da će doći. Tako i proleće,