Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за јул, 2018

Na vašaru se kupuju gaće, a na saboru skidaju

         Priča o vašarima i saborima vas neće ostaviti u šoku.        Može vas ostaviti bez daha eventualno, činjenica da vašar nije isto što i sabor. Ali idemo despacito.          Leto i početak jeseni u Srbiji su tradicionalno vezani za vašare i sabore. Imamo i ove moderne varijante, Exit, Guča, mada su se oni zaigrali izmedju vašara i sabora. Uostalom,  to je  i red, nova vremena - nova pravila.          Ko ga još  zanima da li je Hermes ili Dionis, kada  živimo u vremenima kada je izmedju svega ostalog i ljubav na prodaju.          Unatoč svemu, pre neki dan mi neko "objasni`" na fejsbuku da unatoč nije naša reč. Sa  obzirom na to  da sam učila srpskohrvatski jezik, to mi daje mogućnost da ponekad bolje objasnim neke stvari, kao recimo sada.             Držim da je  u životu početna tačka za šta god, nazvati stvari pravim imenom.          Vašar je  manifestacija trgovinskog karaktera. Nekada su glavna mesta za kupovinu, prodaju, razmenu, bil

Odiseja 2118.

   - Pažnja, pažnja, ukoliko što pre ne promenite kurs  pašćete na zemlju koju ne možemo da očitamo na našim ekranima. Uzbuna, nemate više vremena za menjanje kursa, milisekunde vas dele do velikog udarca, dobro se vežite.      - Uhu, da li smo svi živi?    - Živi smo, ali ne znamo gde smo.    - Svo petoro smo živi?    - Da, tu je doktor, umetnik, naučnik, i nas dvojica vojnika kapetane.     - Spremite najneophodnije pa da krenemo u obilazak, da vidimo gde smo sleteli.    - Šta podrazumevate pod tim najneophodnije? - Naučniče objasnite, ili još bolje, prekontrolišite šta je umetnik poneo. Kada smo ga poslednji put vodili na ekspediciju od nekakvog praistorisjskog platna koje je vukao sa sobom nismo mogli da se krećemo.     - A kad je poneo one silne knjige iz zapaljene biblioteke, iz kog ono beše grada, hahaha... umetnost je umrla još pre pedest godina,shvati! Ti i malobrojni predstavnici tvoje vrste nam samo još služe da kada negde ovako zalutamo, da nam date percepc

Čija je ovo pesma?

   Mi i oni, vaše i naše, moje i tudje. Lepi i ružni,  pametni i glupi, visoki i niski, debeli i mršavi. Crni i beli, crveni i žuti. Prljavi i čisti, obrazovani i neobrazovani, talentovani i netalentovani, kulturni i nekulturni. Vernici, agnostici, gnostici, komunisti, kapitalisti, imperijalisti, kolonizatori, ugnjeteni. Ubice, lopovi, silovatelji, mirotvorci, altruisti.     Dosadne ove podele.     A da i ona, nadnaravni i nenadnarvni, ili ako vam je bliže nadprirodni, neprirodni i prirodni.    Ono drugo i drugačije je obavezno: fuj, manje vredno, ružno, glupo...    Niko ne podnosi nikoga, tad se najviše ne podnosi ljudsko u individui.    Kakve su posledice u nekim drugim arealima ovakvog shvatanja života, ne znam. Ovde je taman zgodna prilika da nešto poskupi, da neko ostane bez posla, da se prikrije kolektivna depresija.     Dokle god se ne prihvati da postoji drugo  i drugačije tapka se u mraku.      Dokle god  ne prihvatite da  upoznate i proverite kako je i z

Pre nego što krenete u Evropu

     Veliki korak za svakog čoveka je da tačno locira gde mu je dupe a gde glava, ali to je naprosto stvar ličnog opredeljenja. A u to se ne dira ljudima.       To, da li će se neko odlučiti na taj radikalan korak u životu, takodje nije tema ove priče.     Tema je za neke možda banalna, ali za ovaj višemilionski grad koji živi bez njega, je poražavajuća.         Zamišljam zgranutost turista, kojih istini za volju ima svake godine sve više u našem gradu, kada ustanove da ako žele da odbace svoje produkte metabolizma moraju da se vrate ili sobu, ili da posete najbliži kafić. Soba im je ponekad daleka, a pitanje da li će im osoblje izaći u susret kad shvate da dotični, nije gost njihovog kafića.        Nama je donekle lakše, svesni smo toga, pa ako hoćemo u šetnju gradom dobro se spremimo. Mada, kad krene leto, pa lubenica, pa pivo, čik prodji nekom od uličica u centru. Zalivene su tim istim produktima metabolizma.         Ima u tome naše bahatosti, ali šta da rade lju

Jednostavno život

   Pomislite na Eskime koji su 365 dana u godini okruženi snegom i ledom. Na Beduine kojima je svaki dan plus 40 stepeni, na sve one ljude u Indokini kad danima padaju kiše...      Ne pitaju se zašto baš sada, zašto baš ovde, smeše se stalno jer znaju, ni sneg, ni mraz, ni sunce, ni kiša... ne možete odvojiti od onoga što želiš.     Mogla bih da vam navodim još primera, mogla bih da imenujem znane i neznane ljude koji su živi i žive SVOJE živote. OVDE i SADA.       Nezadovoljstvo je kao hronična bolest. A nezadovoljstvo već godinama prolazi našim ulicama.      Nemate snage da ga akutizujete.         Vaša misao ne doseže do informacije da je na planeti 7 milijardi ljudi.       7 milijardi ljudi!     Oduzmite ovu šaku nezadovoljnih i pogledajte da i ti svi ljudi ovoga sveta vole, mrze, tašti su, sujetni, plaču, smeju se...      Ne postoji, vaše i naše, oni i mi, lepi i ružni, pametni i glupi... sem u vašim sitnim dušama. A mislite da je imate i da je velika.