Setih se danas jedne tople prolećne večeri, kafa pored bunara, pokojna nana i ja.
- Ćerko, gledam te nešto, još si mlada pa moram nešto da ti kažem.
- Kaži nano...
- Ti, kakva si, pre tridesete godine nećeš da se udaješ, a tad, kad budeš rešila, biraj, ili udovca, ili razvedenog. Nikako tog, što se nije ženio do svoje četrdesete.
- Pa valjda je bolje da je skroz slobodan - kažem kroz smeh, zatečena takvim upadom u naš, dotadašnji razgovor.
- Dobro me slušaj i pamti. Muškarac kad predje četrdesetu, a nije se ženio, beži od njega.
Odćutale smo do kraja tu kafu, u jedno toplo, prolećno veče, pored bunara.
***
Nana i ja opet pored bunara pijemo kafu i da se razumemo, bunar nije metafora.
Letnje je veče, rashladile smo dvorište i zalile cveće.
- Nego nano, rekla si mi proletos kada smo isto ovako pile kafu, samo nam je cveće bilo mladje, da kad dodjem u neke godine bežim od muškaraca koji su prešli četrdesetu a još se nisu ženili. A zar nije isto tako i sa ženama?
- E vidiš ćerko, nije. Drugačija je žena od muškarca.
- Pa ljudi su - i jedno i drugo.
- Jesu, al˙ se žena prilagodi kad je njen.
I tu kafu smo odćutale do kraja. Cveće beše popilo svu vodu a dvorište suvo.
***
Gutljaj po gutljaj istovremeno puštamo da nam sklizne kroz grlo, dok dokonišemo pored bunara, kafa koja nam je nezaobilazni deo rituala. Zagledale smo se u otežalu od ploda i savijenu do zemlje kajsiju.
- Dve priče si počela da mi pričaš i ni jednu mi nisi dovršila?
- Koje dve priče? Nisu to dve priče ćerko, to je sve jedna priča i neće se završiti ovde, priča izmedju žene i muškarca, ta ti je za vjeki vjekova.
- Ih, pa neće valjda muškarac i žena samo da se mimoizale?
- Ćerko, mogu da se nadju samo onda kad se mimoidju. Rekoh ti da je žena prilagodljiva. Vidiš kako to ide, žena kad se stuži plače, isplače šta je boli i može opet iz početka da da toplinu. Muškarac pusti da ga jede tuga i onda nema dalje. A oni koji i zaplaču zaplaču da bi ih još više pojela. Žena plače da isplače tugu a muškarac plače da je produži.
Ćutimo...
- Tako ti je to.
- Hm, ne razumem samo što nisi sve odjednom rekla.
- Ćerko, da bi razuemela, ne može sve odjednom. Da zri treba u tebi.
Pogledam ka kajsiji grane joj se savile, otežale od zrelih plodova, ˙al još nijedan nije pustio sok i dao znak za branje.
- Ćerko, gledam te nešto, još si mlada pa moram nešto da ti kažem.
- Kaži nano...
- Ti, kakva si, pre tridesete godine nećeš da se udaješ, a tad, kad budeš rešila, biraj, ili udovca, ili razvedenog. Nikako tog, što se nije ženio do svoje četrdesete.
- Pa valjda je bolje da je skroz slobodan - kažem kroz smeh, zatečena takvim upadom u naš, dotadašnji razgovor.
- Dobro me slušaj i pamti. Muškarac kad predje četrdesetu, a nije se ženio, beži od njega.
Odćutale smo do kraja tu kafu, u jedno toplo, prolećno veče, pored bunara.
***
Nana i ja opet pored bunara pijemo kafu i da se razumemo, bunar nije metafora.
Letnje je veče, rashladile smo dvorište i zalile cveće.
- Nego nano, rekla si mi proletos kada smo isto ovako pile kafu, samo nam je cveće bilo mladje, da kad dodjem u neke godine bežim od muškaraca koji su prešli četrdesetu a još se nisu ženili. A zar nije isto tako i sa ženama?
- E vidiš ćerko, nije. Drugačija je žena od muškarca.
- Pa ljudi su - i jedno i drugo.
- Jesu, al˙ se žena prilagodi kad je njen.
I tu kafu smo odćutale do kraja. Cveće beše popilo svu vodu a dvorište suvo.
***
Gutljaj po gutljaj istovremeno puštamo da nam sklizne kroz grlo, dok dokonišemo pored bunara, kafa koja nam je nezaobilazni deo rituala. Zagledale smo se u otežalu od ploda i savijenu do zemlje kajsiju.
- Dve priče si počela da mi pričaš i ni jednu mi nisi dovršila?
- Koje dve priče? Nisu to dve priče ćerko, to je sve jedna priča i neće se završiti ovde, priča izmedju žene i muškarca, ta ti je za vjeki vjekova.
- Ih, pa neće valjda muškarac i žena samo da se mimoizale?
- Ćerko, mogu da se nadju samo onda kad se mimoidju. Rekoh ti da je žena prilagodljiva. Vidiš kako to ide, žena kad se stuži plače, isplače šta je boli i može opet iz početka da da toplinu. Muškarac pusti da ga jede tuga i onda nema dalje. A oni koji i zaplaču zaplaču da bi ih još više pojela. Žena plače da isplače tugu a muškarac plače da je produži.
Ćutimo...
- Tako ti je to.
- Hm, ne razumem samo što nisi sve odjednom rekla.
- Ćerko, da bi razuemela, ne može sve odjednom. Da zri treba u tebi.
Pogledam ka kajsiji grane joj se savile, otežale od zrelih plodova, ˙al još nijedan nije pustio sok i dao znak za branje.
Коментари
Постави коментар