Пређи на главни садржај

April u Beogradu

   Kad  uštirkani stoljnaci polete prema nebu i asfalt zaparaju nogari stolica sveže opranih bašta, povetarac pronese razgovor presecan laticama trešnjinog cveta, niko ne mora ni da izgovori. Povetarc šapuće opijen ljubavnim zanosom. April u Beogradu.

   Grad Feniks, bezbroj puta rodjen iz pepela. A koliko se svaki put ponovi i regeneriše najbolje se vidi s proleća. Okupan suncem,  vrba procvetala po parkovima i ljudima. Šapuću se dogovori, namigivanja kriju tajne. Pa onda s predvečerja krenu osmesi u očima, prikrivaju onaj na usnama, onaj koji bi rekao koga će te usne noćas ljubiti strasno.

    Ti osmesi su skupi, svako od nas to dobro zna. To su osmesi na muku, na život, na sve ono što zapad ne može ni da zamisli. Smešimo se, napravićemo od toga dobar vic, ili šalu... ali nikada nećemo pokazati kako nam je zapravo.

    Inat, taj omiljeni sport nam pomaže da pobedjujemo, ali nam češće puta pomogne da dostojanstveno gubimo. Pa sa osmehom  naravno. I uvek to pa... pa zato što kao april, kao proleće koje nas godinama već čeliči, malo sunce pa malo kiša, pa ne znamo ni sami odgovor na najbanalnije pitanje:
   - Kako si?
   I svi će uvek reći:
   - Ha, dobro sam.
   To pitanje i taj odgovor su naš april. Naša tajna. Malo sunca, pa opet kiša. I osmeh, onaj koji zaobilazi usne.

   Taj april, to je onaj april koji nikada nije ni postojao. To je onaj april koji sanjamo budni, da smo bezbrižni i da uživamo u prvim prolećnim danima. Zato je i toliko lep, onako kako nigde drugde nije, napravljen je od snova, najlepših želja i od onog kad bi...

    Zato ćemo navući osmehe dok ispijamo već treću po redu kafu u nekom lokalu, sačekaćemo veče u  uvek prisutnom iščekivanju nečega od onoga što sanjamo budni. Kao i svaka misao i ona će pobeći sa mesecom i zvezdama.
  

    Dok dočekujemo još jedno aprilsko jutro sapeto izmedju krovova, neki krenuli na posao, neki se upravu vraćaju kući, ali ne sa posla, ostaje nam još jedan dan da ga sanajamo i smešimo se, jer april je u Beogradu.

    Nigde toliko lep, nigde toliko paperjast, nigde toliko sakriven izmedju sna i jave, izmedju onoga što po nama ostavljaju latice procvetalog drveća.
     On je samo naš, jer napravljen je od naših snova o jednom aprilu u Beogradu.

















  
  

  

Коментари

Популарни постови са овог блога

Boginja iz Vitkova

      Vitkovo je danas u svim vestima, pronađena je još jedna Boginja u plodnom, Vitkovačkom polju.       Tim povodom sam razgovarala sa arheologom Sanjom Crnobrnjom Krasić, višim kustosom zavičajnog muzeja Župe, čija je predanost i upornost  zaslužna za ovo neprocenjivo otkriće.         A svaku dobru priču je najbolje početi ispočetka.        Sada već daleke 1957. godine u selu Vitkovo, Župa aleksandrovačka, prilikom obrađivanje njive došlo je do slučajnog otkrića tri figurine kasnije nazvanih Miladija, Grozdana i Ružica. O otkriću se dugo ćutalo. Vlasniku njive nikako nije odgovaralo da se sazna da ih je on pronašao, i to u svojoj njivi.        Njiva je hranila gladna usta, pa je odlučio da malo preinači istinu i u policiji je objasnio da ih je našao u koritu reke Pepeljuše. Ispočetka ih je pratila negativna kampanja. Pr...

Usudi se da budeš slobodan čovek

     Najveći mrak unutar čovekovog bića je njegov ego.      Za njega, mi smo savršeni, najbolji, najjadniji... i naravno najdobriji. Svega tu ima od NAJ . Čak i kada kudimo sebe, zapravo gladimo naše JA . Svaka, pa i mrva, pomisli da se dotakne ta unutrašnja krhka bomba, ostavlja čoveka zakočenog u ma i najslabijem nagoveštavanju oslobođanja.     Jer, gde ćeš onda, kada ga nestane? Nestaješ i ti, zajedno sa njim, nemate. Vakuum si.      Ovde smo da srušimo iluzije i izgradimo snove!     A jedna od najvećih iluzija je da nestankom našeg preveličanstvenog JA nestajemo i mi sa njim.          Njegovim nestajanjem, korak po korak, polako prihvatamo činjenicu da smo slobodna bića. Sve dok smo u njegovoj zamci, slobode nema. To je proces.      I da se razumemo, pričamo zaista o tome šta znači biti odrastao, slobodan čovek. Šta znači biti čovek, jer kad...

Snovi se pišu srpskim jezikom

   Snovi nas održavaju budnima.    Snovi nam ne daju da zaboravimo.    Sistem radi na ubijanju osnovnih životnih impulsa, umećući umesto istinskog, laž.    Samoproklamovani vladoci života i smrti zamenjuju teze. Tako da umesto slobode, imamo ljudska prava, umesto ljubavi, zaljubljenost, umesto istine, laž. Moderan čovek je u ropstvu.    Ovaj put je zamenio slobodu za udobnost, sada je svi skupo plaćaju.     Egzodus našeg naroda je postojao oduvek. Nije to od juče, nije to samo naš narod.     Malo su samo izmešali reči, zbog zbunjenosti, pa sve manje imamo emigranata a sve više migranata. Čovek više ni sam ne može da odredi gde mu je mesto. Kao da je i dalje na snazi prokletstvo Vavilonske kule, tako se svi divno ne razumeju.     Srbi, Balkanci uopšte, rado hrle u Evropu a opet su pod ručnom kada Evropa želi da ih zagrli. Ako vam odgovara evropski standard, ako ga priželjkujete, pa zašto ...