Пређи на главни садржај

Vrh Vranja stena

   Sedela su tako dva brata opet u tišini, s zuba na zub žvakali hleb pogleda bačenog u daljinu pa dokle pod mesečinom dopre. Ovaj put tišinu prvi prekide Gavrilo:
     - Izgleda da ni spust neće da nam bude lak.
     - Spust je, jašta da će biti lakše.
     - Eh, uvek to svi mislimo, a u životu se svi lakše natovarimo nego što odložimo teret. Nego, hajde, ustani da krećemo polako. - Armen nevoljno ustade i krenu za njim.
     - Lako je tebi tako da pričaš kada nisi okusio svetovan život.
     - Nisam ga okusio, ali sam ga itekako osetio u sebi. Bol, patnju, čemer, jed... sve sam to doživeo u sebi.
     - Ma u redu je sve to, nego da ti malo kreneš sa mnom.
     - U mom srcu ima mnogo ljubavi za tebe, ali sa tobom, sem ovog zadatka koji dobismo, neću krenuti nigde.
      - Istog oca imamo, valjda je red da smo zajedno.
      - Svi mi imamo istog oca, Gospoda Boga, svi smo mi njegova deca i sve nas je poslao na različite strane sveta.
      - Bog, Bog, Bog, samo o Bogu znaš da pričaš. - Tog momenta kao da ga je neko spotakao i krenuo je po još glatkim stenama da se kotrlja. U par navrata je probao da se uhvati za neki busen trave, ali to je samo činilo da mu ispadaju nokti. Kada se zaustavio o prvo drvo na koje je naleteo, bio je sav izranjavan i pocepan.
      Gavrilo se polako spuštao ka njemu, na licu mu je lebdeo blag osmeh, a iznad glave su mu zraci sunca, koje se taman promolilo iznad vrha, napravili oreol. Delovalo je kao da lebdi dok se spuštao do njega.
      - Kako si tako brzo stigao do mene?
      - Želeo sam.
      - Pusti me sad toga, nego daj ruku. - Jedva je ustao dok ga je Gavrilo pridržavao. - Vidi, ni jednog nokta. - Iz prstiju mu je curela krv pomešana sa gnojem.
      - Vidim, no zarašće to brzo kod tebe.
      - Hoće. - Jezikom je oblizao prste. - Nisam ja kao ti i tebi slični, pa da puštam bol na sebe.
      - Ne puštamo mi bol na sebe, mi ga puštamo da prodje kroz nas. Da ode.
      - Da mi je samo znati šta će vam to. Zar nije lakše ovako?
      - Tako je možda lakše, ali kad se podvuče crta ispada mnogo teže. Rekoh li ti ja da spust nikad nije tako lagan?
      - Reče.
      - Pa sad ti i za ovo kažem.
      - E, nismo ti i ja na put krenuli da bi mi ti držao propovedi.
      - Znam ja zašto si ti ne krenuo tako lako sa mnom na ovaj put, nego zašto si me uopšte tražio i našao. Došao si po moju dušu.
      - Ahahaha, - prolomilo se- - ja da sam došao po tvoju dušu već bih je uzeo. Došao sam da te vidim.
       - Lažeš, ali, nema veze, vera me spašava.
       - Opet ti veraaa.- Mahovina koja je bila  ovlažila od jutarnje rose mu povuče noge i on je opet padao, ovaj put ravno u reku. - E, - zaustio je da opsuje, ali je Gavrilo već bio pored njega i šakom mu prekri usta. Koprcao se malo, a onda seo u ledeno hladnu reku.
       - ˙Ajde ustaj, treba da nastavimo a i voda je ledeno hladna.
       - E baš neću! - Rukama je počeo da lupa po vodi. - Neću, neću, neću! - Gavrilo se pomerio, seo je ispod jednog drveta i okrenuo glavu ka nebu. Zatvorio je oči, namah mu celo telo preplavi osećaj zahvalnosti. Pogledao je ka Armenu, on se beše podigao i visoko dižući noge u vazduh polako izlazio iz vode. Diže se i on.
       - ˙Ajde, idemo, uostalom šta sam ja zapeo za tvoju dušu, čujem, priča se medju mojima, da za nas ovde ima posla koliko hoćeš. Igraju se ljudi naših igara, pa taman da se mi malo poigramo sa njima kada se trpaju tamo gde im nije mesto.
       - Teško je danas ljudima mnogo.
       - Pa kad im je teško što ne potraže spas,utehu, ljubav,  mir? Što se kockaju sa životom? Vidiš da u stvari mene čekaju i prizivaju.
       - Ostali su bez nade.
       - Pa je l˙ oni znaju šta se desi kad se ostavi nada?
       - Znaju, ali ostali su i bez vere.
       - Hm, a ljubav? Nije valjda da su se upecali na ovo što im prodajemo umesto nje?
       - Upecali su se.
       - Uh, baš sam ogladneo. Da li ćemo moći negde da svratimo da pojedemo nešto?
       - Čini mi se da je ono što vidimo u daljini sa crvenim krovom kafana, pa ako si baš gladan, svratićemo.
       - Itekako sam gladan.
       - Pruži onda korak, podne je već odavno prošlo.

STANICA BALKAN





Коментари

Популарни постови са овог блога

Boginja iz Vitkova

      Vitkovo je danas u svim vestima, pronađena je još jedna Boginja u plodnom, Vitkovačkom polju.       Tim povodom sam razgovarala sa arheologom Sanjom Crnobrnjom Krasić, višim kustosom zavičajnog muzeja Župe, čija je predanost i upornost  zaslužna za ovo neprocenjivo otkriće.         A svaku dobru priču je najbolje početi ispočetka.        Sada već daleke 1957. godine u selu Vitkovo, Župa aleksandrovačka, prilikom obrađivanje njive došlo je do slučajnog otkrića tri figurine kasnije nazvanih Miladija, Grozdana i Ružica. O otkriću se dugo ćutalo. Vlasniku njive nikako nije odgovaralo da se sazna da ih je on pronašao, i to u svojoj njivi.        Njiva je hranila gladna usta, pa je odlučio da malo preinači istinu i u policiji je objasnio da ih je našao u koritu reke Pepeljuše. Ispočetka ih je pratila negativna kampanja. Pr...

Usudi se da budeš slobodan čovek

     Najveći mrak unutar čovekovog bića je njegov ego.      Za njega, mi smo savršeni, najbolji, najjadniji... i naravno najdobriji. Svega tu ima od NAJ . Čak i kada kudimo sebe, zapravo gladimo naše JA . Svaka, pa i mrva, pomisli da se dotakne ta unutrašnja krhka bomba, ostavlja čoveka zakočenog u ma i najslabijem nagoveštavanju oslobođanja.     Jer, gde ćeš onda, kada ga nestane? Nestaješ i ti, zajedno sa njim, nemate. Vakuum si.      Ovde smo da srušimo iluzije i izgradimo snove!     A jedna od najvećih iluzija je da nestankom našeg preveličanstvenog JA nestajemo i mi sa njim.          Njegovim nestajanjem, korak po korak, polako prihvatamo činjenicu da smo slobodna bića. Sve dok smo u njegovoj zamci, slobode nema. To je proces.      I da se razumemo, pričamo zaista o tome šta znači biti odrastao, slobodan čovek. Šta znači biti čovek, jer kad...

Snovi se pišu srpskim jezikom

   Snovi nas održavaju budnima.    Snovi nam ne daju da zaboravimo.    Sistem radi na ubijanju osnovnih životnih impulsa, umećući umesto istinskog, laž.    Samoproklamovani vladoci života i smrti zamenjuju teze. Tako da umesto slobode, imamo ljudska prava, umesto ljubavi, zaljubljenost, umesto istine, laž. Moderan čovek je u ropstvu.    Ovaj put je zamenio slobodu za udobnost, sada je svi skupo plaćaju.     Egzodus našeg naroda je postojao oduvek. Nije to od juče, nije to samo naš narod.     Malo su samo izmešali reči, zbog zbunjenosti, pa sve manje imamo emigranata a sve više migranata. Čovek više ni sam ne može da odredi gde mu je mesto. Kao da je i dalje na snazi prokletstvo Vavilonske kule, tako se svi divno ne razumeju.     Srbi, Balkanci uopšte, rado hrle u Evropu a opet su pod ručnom kada Evropa želi da ih zagrli. Ako vam odgovara evropski standard, ako ga priželjkujete, pa zašto ...