Пређи на главни садржај

Božićna priča

   Ljubav, nevidljiva tanka nit koja drži čovečanstvo na zemlji. 
  A opet, neki se igraju sa  njom.
  Neki se opet bore za nju. Kažu, da se tako bore za čoveka.

   U jednom gradu, baš  kao što je ovaj naš Beograd, živi jedan stari bračni par. Sin im je davno otišao putevima svile. Kada je kretao rekao im je da mora da ode, kako bi pronašao sebe. Znaju njih dvoje dobro da sebe čovek može pronaći samo unutar sebe. Da su daleki odlasci samo bekstva od onoga što nosimo u sebi. Znaju njih dvoje i to, da su ljubav vrata koja otvaraju dušu, ali i da svako ima svoj put. A najviše što se može za drugog čoveka to je, da ga voliš.
   
  Ponekad bi im se javio, razglednicom. Na tim slikama su uvek bila neka lepa i egzotična mesta. Dugo su ih gledali. U mislima su zajedno sa njim plovili prostranstvima magičnog istoka. To ih je podsećalo na mladost.

   Putovali su, ne kao sada, samo u mislima, koje bi noću pred spavanje ćutanjem izgovarali jedno drugom. Noću, jer noću misli lakše putuju jedna drugoj, čak i onda kada su tela razdvojena.
    
    Dok su tako ležali jedan pored drugoga, osećao je da ima jedan deo njenih misli koji mu ona uporno ne da. 
    I onda, jedne noći, valjda joj vetar te noći nije dao da ih dobro sakrije. Razveo ih je niz strminu, čak do reke. Odzvanjali su kroz njihovu usku ulicu, pa ih je lako pokupio.
    Spavala je otvorenih očiju i u njima je video kako dočekuje sina sa kolačima od cimeta.
   Osetio je taj miris koji se širio od nje a vetar ga razvejavao. Prvo u nozdrvama, pa onda u grlu iz kog se lagano spustio u srce i dušu. Bio je pun tog mirisa, tog sećanja.
    Njih dvoje, mladi, na svom persijskom ćilimu. Ona pije kafu sa kardamom, on jede kolače sa cimetom. Onda se kardamom i cimet sretnu u dugom poljupcu. Onom od kog se ostaje bez daha, onom, od kog se prima život. 
     
   Njeni snovi su probudili njegova sećanja. 
   Tog Badnjeg jutra, taj se miris pokrenuo iz srca i duše, putovao kroz grlo nazad do nozdrva, osećao ga je svuda oko sebe. 
   Naoružan samo mišlju da joj nadje mirise i donese na peti sprat bez lifta, krenuo je kroz snegom zavejane ulice. Kao da su ga vetar i pahulje gurale vratio se brzo sa punim torbama pomorandži, brašna, cimeta, anisa, kardamoma.  Ispod ruke čak beše doneo i malu jelku. Pogledala ga je setno, preuzela je iz njegovih ruku sve što beše doneo, sa očima punim suza.
     Tim istim suzama  je zamesila i ispekla kolače od cimeta. On je skuvao kafu sa kardamom i isekao pomorandžu na kolutove.

     Ćutali su, puštali su misli da ih pahulje nose. One su se probijale kroz snežno veče i bacale žuto svetlo kroz prozor.
     
     Dok je sneg škripao pod nogama, jednom putnik savijenih ledja od težine ranca koji je nosio, miris cimeta je prtio stazu. Malo žuto svetlo koje se pružalo kroz prozor na snegom zavejane krovove je ove Badnje večeri bilo putokaz.

     Postoji ljubav medju ljudima. 
     Neki se bore za nju, znaju da čovečanstvu tako daju šansu.


   

Коментари

Популарни постови са овог блога

Usudi se da budeš slobodan čovek

     Najveći mrak unutar čovekovog bića je njegov ego.      Za njega, mi smo savršeni, najbolji, najjadniji... i naravno najdobriji. Svega tu ima od NAJ . Čak i kada kudimo sebe, zapravo gladimo naše JA . Svaka, pa i mrva, pomisli da se dotakne ta unutrašnja krhka bomba, ostavlja čoveka zakočenog u ma i najslabijem nagoveštavanju oslobođanja.     Jer, gde ćeš onda, kada ga nestane? Nestaješ i ti, zajedno sa njim, nemate. Vakuum si.      Ovde smo da srušimo iluzije i izgradimo snove!     A jedna od najvećih iluzija je da nestankom našeg preveličanstvenog JA nestajemo i mi sa njim.          Njegovim nestajanjem, korak po korak, polako prihvatamo činjenicu da smo slobodna bića. Sve dok smo u njegovoj zamci, slobode nema. To je proces.      I da se razumemo, pričamo zaista o tome šta znači biti odrastao, slobodan čovek. Šta znači biti čovek, jer kad...

Boemska rapsodija

   Pad je prilika da se podignete. To je blagoslov.    Pametni ljudi se uče na greškama drugih ljudi. Iteligentan čovek isključivo na svojim. I to ne iz prve. Prethodi višeputno lupanje glavom o zid.     U takvim situacijama smo skloni da krivimo život, sudbinu, Tvorca... prodje dosta vremena dok se ne pokupimo i krenemo iz početka. A sve to samo zarad toga, da krenemo opet iz početka. Ovaj put sa potpunim poverenjem u to da ako nam je dato to da prodjemo, onda ćemo i proći.     Nema tu krivice, samokažnjavanja, kajanja...     Ima pokajanja, ima svesti o tome da osećaj krivice drži čoveka u ropstvu. A svaki čovek je slobodno biće, samo ne postoji uvek svest o tome.     Pad je prilika da donesemo promene u život. One bitne, unutar nas samih. Uostalom, to je i jedina prava promena. To trebamo shvatiti kao priliku, da stvari uradimo ne bolje, nego na bolji način. To je prilika da se odvojimo od programa sa...

Čekajući princa

      Za sve frajerice, tatine devojčice i sve najdraže mamine princeze.Sve ste postigle u životu, imate školu, stan, auto... ali, nemate svoj život.               Možete da putujete gde god hoćete, nadjete i ponekog frajera ili neku dužu vezu. Za standarde, koje ste same sebi postavile, niko nije dovoljno dobar, lep, pametan... niko nije "preveličanstveni" da bi ste sa njim rodile dete. A pitanje je, da li vi zaiste želite dete?               Dete, kao šansu za neku dušu da ponovo dodje na svet.               Oslobodile ste se nametnutog mišljenja da je žena rasplodni objekat i da je tu da bi se društvo okoristilo njenim genitalijama. Pa nije žena inkubatorska stanica.       Oslobodile ste se "tripa" da muškarcima radjate decu kako biste ih ti...