Пређи на главни садржај

Božićna priča

   Ljubav, nevidljiva tanka nit koja drži čovečanstvo na zemlji. 
  A opet, neki se igraju sa  njom.
  Neki se opet bore za nju. Kažu, da se tako bore za čoveka.

   U jednom gradu, baš  kao što je ovaj naš Beograd, živi jedan stari bračni par. Sin im je davno otišao putevima svile. Kada je kretao rekao im je da mora da ode, kako bi pronašao sebe. Znaju njih dvoje dobro da sebe čovek može pronaći samo unutar sebe. Da su daleki odlasci samo bekstva od onoga što nosimo u sebi. Znaju njih dvoje i to, da su ljubav vrata koja otvaraju dušu, ali i da svako ima svoj put. A najviše što se može za drugog čoveka to je, da ga voliš.
   
  Ponekad bi im se javio, razglednicom. Na tim slikama su uvek bila neka lepa i egzotična mesta. Dugo su ih gledali. U mislima su zajedno sa njim plovili prostranstvima magičnog istoka. To ih je podsećalo na mladost.

   Putovali su, ne kao sada, samo u mislima, koje bi noću pred spavanje ćutanjem izgovarali jedno drugom. Noću, jer noću misli lakše putuju jedna drugoj, čak i onda kada su tela razdvojena.
    
    Dok su tako ležali jedan pored drugoga, osećao je da ima jedan deo njenih misli koji mu ona uporno ne da. 
    I onda, jedne noći, valjda joj vetar te noći nije dao da ih dobro sakrije. Razveo ih je niz strminu, čak do reke. Odzvanjali su kroz njihovu usku ulicu, pa ih je lako pokupio.
    Spavala je otvorenih očiju i u njima je video kako dočekuje sina sa kolačima od cimeta.
   Osetio je taj miris koji se širio od nje a vetar ga razvejavao. Prvo u nozdrvama, pa onda u grlu iz kog se lagano spustio u srce i dušu. Bio je pun tog mirisa, tog sećanja.
    Njih dvoje, mladi, na svom persijskom ćilimu. Ona pije kafu sa kardamom, on jede kolače sa cimetom. Onda se kardamom i cimet sretnu u dugom poljupcu. Onom od kog se ostaje bez daha, onom, od kog se prima život. 
     
   Njeni snovi su probudili njegova sećanja. 
   Tog Badnjeg jutra, taj se miris pokrenuo iz srca i duše, putovao kroz grlo nazad do nozdrva, osećao ga je svuda oko sebe. 
   Naoružan samo mišlju da joj nadje mirise i donese na peti sprat bez lifta, krenuo je kroz snegom zavejane ulice. Kao da su ga vetar i pahulje gurale vratio se brzo sa punim torbama pomorandži, brašna, cimeta, anisa, kardamoma.  Ispod ruke čak beše doneo i malu jelku. Pogledala ga je setno, preuzela je iz njegovih ruku sve što beše doneo, sa očima punim suza.
     Tim istim suzama  je zamesila i ispekla kolače od cimeta. On je skuvao kafu sa kardamom i isekao pomorandžu na kolutove.

     Ćutali su, puštali su misli da ih pahulje nose. One su se probijale kroz snežno veče i bacale žuto svetlo kroz prozor.
     
     Dok je sneg škripao pod nogama, jednom putnik savijenih ledja od težine ranca koji je nosio, miris cimeta je prtio stazu. Malo žuto svetlo koje se pružalo kroz prozor na snegom zavejane krovove je ove Badnje večeri bilo putokaz.

     Postoji ljubav medju ljudima. 
     Neki se bore za nju, znaju da čovečanstvu tako daju šansu.


   

Коментари

Популарни постови са овог блога

Boginja iz Vitkova

      Vitkovo je danas u svim vestima, pronađena je još jedna Boginja u plodnom, Vitkovačkom polju.       Tim povodom sam razgovarala sa arheologom Sanjom Crnobrnjom Krasić, višim kustosom zavičajnog muzeja Župe, čija je predanost i upornost  zaslužna za ovo neprocenjivo otkriće.         A svaku dobru priču je najbolje početi ispočetka.        Sada već daleke 1957. godine u selu Vitkovo, Župa aleksandrovačka, prilikom obrađivanje njive došlo je do slučajnog otkrića tri figurine kasnije nazvanih Miladija, Grozdana i Ružica. O otkriću se dugo ćutalo. Vlasniku njive nikako nije odgovaralo da se sazna da ih je on pronašao, i to u svojoj njivi.        Njiva je hranila gladna usta, pa je odlučio da malo preinači istinu i u policiji je objasnio da ih je našao u koritu reke Pepeljuše. Ispočetka ih je pratila negativna kampanja. Pr...

Usudi se da budeš slobodan čovek

     Najveći mrak unutar čovekovog bića je njegov ego.      Za njega, mi smo savršeni, najbolji, najjadniji... i naravno najdobriji. Svega tu ima od NAJ . Čak i kada kudimo sebe, zapravo gladimo naše JA . Svaka, pa i mrva, pomisli da se dotakne ta unutrašnja krhka bomba, ostavlja čoveka zakočenog u ma i najslabijem nagoveštavanju oslobođanja.     Jer, gde ćeš onda, kada ga nestane? Nestaješ i ti, zajedno sa njim, nemate. Vakuum si.      Ovde smo da srušimo iluzije i izgradimo snove!     A jedna od najvećih iluzija je da nestankom našeg preveličanstvenog JA nestajemo i mi sa njim.          Njegovim nestajanjem, korak po korak, polako prihvatamo činjenicu da smo slobodna bića. Sve dok smo u njegovoj zamci, slobode nema. To je proces.      I da se razumemo, pričamo zaista o tome šta znači biti odrastao, slobodan čovek. Šta znači biti čovek, jer kad...

Kvaka

   Najteža stvar je uvek sa poznatim i lakim stvarima.         Na njima se obično padaju ispiti, pretrčiš, misliš znaš. Predubeđenje je klopka. Ispit uvek ima i ono, sledeći rok. Data ti je šansa da savladaš poznate i lake stvari.    Predrasude su klopka, mišljenja, stavovi, prepričavanja... To vas lišava mogućnosti da zaista upoznate svet i ljudsko u njemu, jer - već sve znate. Da li da pominjem  da sebi uskraćujete iznenađenja? A da, iznenađenje uvek podvodite pod neprijatnost. Tako da ste se odlučili da živite bez njih.      Jedino što se ne može predvideti na ovom svetu to je drugi čovek.      Ne možete predvideti ni svog čoveka ponekad, a opet, usuđujete se da donosite zaključke o drugom. Jer vam je poznato, jer znate, jer su to lake stvari. Podrazumevanja su za trivijalnosti, a ni jedno biće nije trijavijalno.      Tako vam prođe život, a da uopšte niste bili u ...