Пређи на главни садржај

Stanje duha

   O stanju našeg duha jasno svedoči izbegavanje olimpijskog i to u širokom luku.
   Kao i uvek, imate hiljade i hiljade izgovora za to.
 
    Na ovim poslednjim u Pjongčengu dominirale su svojim olimpijskim pričama žene. Da, pričama. Neke od njih su odnele zlato kući. Marit Bjorgen je osvojila pet medalja. Ona je jedini sportista koji u svojoj karijeri ima ukupno petnaest medalja sa Zimskih olimpijskih igara. Aljoni Ševčenko je uspelo da osvoji zlato u svojoj 38. godini, posle niza pehova. Ovo su joj bile pete olimpijske igre po redu na kojima je učestvovala. Alina Zagitova, Jevgenija Medvedeva, Ester Ledecka i mnoge druge.
    Kao da ih je sama Hera vodila u izboru za svoju sveštenicu.  A to je i ono mnogo lepše i dublje šta stoji iza svake od njih. Stoji jedna  ljudska priča. O borbi, usponima, padovima, željama, suzama, upornosti...
     Iz svake od tih priča može se mnogo toga naučiti. To je to stanje duha koje toliko nedostaje na ovim prostorima. U zamci ste, onoj koju ste sebi sami postavili. Dopustili ste da  vam je jedino i samo važno bavljenje sobom. Drugi vas zanimaju samo onoliko koliko da  se zabljavate njihovim životom.

    Ne marginalizujem rad na sebi. To je BITNO za svaku jedinku. BITNO ne VAŽNO. A vama je važno. Dokle god vam je važno, vrtite se u krug. Dopuštate sebi da uvek iznova padate na starim stvarima. Promene nema. Vekovima već. Stalno jedan isti dolap.

    Zato ste trebali pažljivo da pratite olimpijske igre. Ne u smislu rezultata koji nisu zanemarljivi, već u smislu puta, priče koji vodi do tog rezultata. Blagosloveni smo reporterima koji su zaista uvek jako dobro pripremljeni i od njih uvek dobijemo more informacija o sportistima. Dobijemo njihovu priču.

   E ta sportska priča, to je stanje dobrog duha. Onog koji vodi napred. Onog koji diže.
   Časna i viteška borba, to se uči, korak po korak.
   Tek tada se mogu uraditi zaista velike stvari.


  

















    



    

    

Коментари

Популарни постови са овог блога

Čekajući princa

      Za sve frajerice, tatine devojčice i sve najdraže mamine princeze.Sve ste postigle u životu, imate školu, stan, auto... ali, nemate svoj život.               Možete da putujete gde god hoćete, nadjete i ponekog frajera ili neku dužu vezu. Za standarde, koje ste same sebi postavile, niko nije dovoljno dobar, lep, pametan... niko nije "preveličanstveni" da bi ste sa njim rodile dete. A pitanje je, da li vi zaiste želite dete?               Dete, kao šansu za neku dušu da ponovo dodje na svet.               Oslobodile ste se nametnutog mišljenja da je žena rasplodni objekat i da je tu da bi se društvo okoristilo njenim genitalijama. Pa nije žena inkubatorska stanica.       Oslobodile ste se "tripa" da muškarcima radjate decu kako biste ih time zadržale, jer u biti njima je više do toga. Njihovom egu prija da  imaju svesavršenog naslednika, kao što je uostalom on sam. Jer, mama mu je dala tapiju na to. A što biste vi drugom gladile ego na uštrb sv

Snovi se pišu srpskim jezikom

   Snovi nas održavaju budnima.    Snovi nam ne daju da zaboravimo.    Sistem radi na ubijanju osnovnih životnih impulsa, umećući umesto istinskog, laž.    Samoproklamovani vladoci života i smrti zamenjuju teze. Tako da umesto slobode, imamo ljudska prava, umesto ljubavi, zaljubljenost, umesto istine, laž. Moderan čovek je u ropstvu.    Ovaj put je zamenio slobodu za udobnost, sada je svi skupo plaćaju.     Egzodus našeg naroda je postojao oduvek. Nije to od juče, nije to samo naš narod.     Malo su samo izmešali reči, zbog zbunjenosti, pa sve manje imamo emigranata a sve više migranata. Čovek više ni sam ne može da odredi gde mu je mesto. Kao da je i dalje na snazi prokletstvo Vavilonske kule, tako se svi divno ne razumeju.     Srbi, Balkanci uopšte, rado hrle u Evropu a opet su pod ručnom kada Evropa želi da ih zagrli. Ako vam odgovara evropski standard, ako ga priželjkujete, pa zašto ste onda toliko protiv svega što odavno postoji kod stare gospodje, a šta ona sada traži

Gde vam je život... Manifest

         Čovek da bi živeo mora prvo da hoda ivicma ponora. Tek tada, posle dobrog zagledanja u provaliju, sem ukoliko ga ona ne povuče, može da se odvoji od nje i počne da živi.          Ne može se živeti ukoliko se dobro ne prodje kroz sve krugove,i one donešene i one novonapravljene. Samo je jedan put do slobode, a on vodi kroz ropstvo.          Svi su vam krivi, krivi su vam roditelji, krivo je školstvo, kriv je sistem, krivo je društvo, zemlja, planeta...Zvuči umišljeno - zato što jeste umišljeno.          Nema krivice, sve je to život samo i sve je savršeno u savršeno mogućem svetu.                  Proučavate  napamet istoriju kako bi vam ona rekla kako da živite. Čitate psihijatrijske izveštaje, horoskope, istražujete a zaboravljate da vam je dolaskom na svet data  šansa za jedan, jedinstveni samo vaš život. "Hitac ste ka čoveku" što bi rekao Hese, pitanje je do vas,  samo do vas, da li ćete iskoristiti šansu!          To se ne uči, to se oseća i živi!